Nemo et nihil
20.04.2017.

Vezano za post od neki dan







Pored toga što se o ukusima zaista ne raspravlja jer su različiti, da vam opišem koliko me iznerviralo ovo, ne mogu. Nemam snage. Znam samo da ću sljedeći put kad se bude javio da mi priča nešto o ovoj temi sa svojim uskogrudim, primitivnim i nazadnim razmišljanjem za koje misli da je potpuno ispravno jer je tobože završio fakultet pa može da soli pamet svima, istovremeno misleći da je potpuno ispravno sve ama baš sve što kaže... Samo ću da pogledam poruku, možda čak ni toliko. Nemam živaca da se raspravljam, čak nemam živaca ni sad ovdje da pišem bilo šta. Lijepo je imati stav, i lijepo je razgovarati na nekom normalnom nivou međutim ne volim osuđivanje. Naročito me nervira kad neka osoba govori kako je protiv  tog osuđivanja, kako smo svi isti i  tome slično, a onda se iznužda na sve to što je rekao. Kontradiktornost. Dvoličnost. Ma daj molim te. Ne branim nikoga, niti osuđujem. Može se i ovaj Božo možda drugačije ponašati. Možda. Ali on je uspio u životu. Poštujem ga kao ličnost i kao umjetnika. Nije se izborio za materijalno. Nego se izborio za sebe, voli sebe, voli ljude oko sebe. Izborio se protiv osuđivanja i izdigao se iznad sreidne. Da nije priznao da je to što jeste, bio bi samo interesantan kao pojava. Da je rođen negdje drugo u svijetu, bio bi veliki umjetnik. I ako se osvrćemo već i na ovo Božije; mislim da je ipak Božo sasvim ispravno postupio. Po vjeri je veliki grijeh mijenjati Božiji oblik, a on se nije operisao, iako je mogao. Treba voljeti i njegovati sebe prema vjeri, a on to radi. A šta ti radiš?

20.04.2017.

:)

https://scontent-fra3-1.xx.fbcdn.net/v/t1.0-9/10392204_1045074375550381_6605189626253136594_n.jpg?oh=a65c2f82ebbd0d05e44716a1d4882772&oe=598DE692

19.04.2017.

Embed

Iznervirah se danas na stanici. A opet i ismijah u busu... Na glavnoj stanici ima jedan ovako stariji momak (30+ godina), većinom polupijan, a ima psihičkih problema (ili se samo pravi budala). Uglavnom, okreće se za svakom mogućom ženskom osobom. I hajde što se okreće, nego što dobacuje svakakve ružne riječi. Evo, danas je drugi put kako se desilo to da je meni rekao: "Daj mi pič...". Kad mu oko nisam izbila kišobranom.

A opet, u busu: cirkus. Inače imamo ovako malo življih vozača, da se tako izrazim, koji eto vole malo brže i naglije da voze. Pa tako stao na stanici, uđe neki čovjek, plati kartu i dok je stavljao novčanik u džep ne držeći se ni za šta je li, vozač je naglo krenuo. I onaj čovjek jadan, pade preko vozača. Bukvalno pade preko njega. Prvo sam htjela da umrem od smijeha, ali mi na kraju bilo žao čovjeka. Mogao je slomit šta, razbiti glavu..

Danas bila prva blogerska kafa: s Brutom. Ne znam Bgm, meni interesantno kako nekad nekog zamišljamo ono recimo spram ovih tekstova na blogu i onda vidiš da neko ne izgleda ni slično tom tvom zamišljanju. Pa haj makar oči da ima iste boje....Doduše, logično je, nismo vidoviti.

I jest... što se tiče snijega....Nije ba ljudi čudno, što...Kad je pao u maju, može i u sredini aprila.
Sem toga, naravno...Kao što na fb očekujemo statuse o tome kako je snijeg pao na behar i voće, očekujemo i statuse o tim statusima. Ništa novo. Tačno predvidljivi ko snijeg.




Zaboravio sam druge oči,
druge nježne osmijehe,
zaboravio sam,natjerala si me…
da bacim sve slike njezine,
da raščistim sa uspomenama,
da tražim cijelu noć tvoje korake,
da čeznem sa danima.
 
U kosi da ti spavam,
bez prestanka da te ljubim,
pod tvojim nježnim dodirom da izludim.
U kosi da ti spavam,
u zoru da te budim,
za tebe ako treba sve da izgubim.
 
Dozvoli mi da ti pjevam stare pjesme ljubavne,
dozvoli mi da objasnim da sam te čuvao noću u zagrljaju.
Da slažem,da vjerujem,
sve što sanjam barem jednom da se ostvari,
da drhtim sa danima.
19.04.2017.

Jutro.

Ponekad ujutro ustaješ sretan i nasmijan, jedva čekaš novi dan pred tobom što se otvorio i sve što te s njim čeka. A, u međuvremenu...Ne znaš šta ti se iza leđa dešava.
Šta to danas čeka da mi pokvari raspoloženje, koje je ionako...na nuli...?

Ali se facebook brine za nas!

18.04.2017.

Divan!

Lajkala na facebooku stranicu Božo Vrećo, dobila reakcije "Haha".

Boli me briga šta će ko reći ili pomisliti. Slušam i ovo i ono. Ali, Božo je umjetnik kakvih malo ima, i iza toga stojim. Ima prelijep glas, a tekstovi su mu kao iz raja. I jesu, lijek su.

 

Ja ni nemam više riječi
Kada ljubav zbog njih vene
Zar ima neko preči
Tebi draga sad od mene

Moje srce Pandora je
Evo ti tajne sve odaje
Ti nemaš ključe
Tebe srce vuče

Zato nemoj da mi pričaš
Neka oči kažu svoje
Da l' u ovoj mojoj tami
Za te sja srce moje



Usnila sam,
kako plovi moj sahtijan,
silnim valom o hridi razbijan,
al' ne otvoren,
usnila sam,
kako mladost moja prolazi,
kako dragi drugoj odlazi,
al ne ljubi je

Zato šumite,
zelen vali njemu recite,
da i ja bez njega ne mogu,
da i ja bez njega ne umijem,
ako vidite,
moj sahtijan prinesite,
i na obali otvorite,
u njemu ruho svo moje je,
za njega vezeno,
za njega ljubljeno.



U oc' Bajrama
razbolje se
jedina u majke Lejlija.
Bolovala, tugovala,
jadikovala i govorila:
moja majcice, ako umrem
obuci mi dimije ruhovne!
I pletenice raspelti
k'o klasje, neka padnu
niz lice!
Nek' me ponesu
momci s obje strane
i neka pjevaju onu pjesmu
kako nocima ne spavaju,
mene cuvaju.
Kao nevjestu faslidzanom
okupaj me jer na dalek put
mene, majko,
s dlana na dlan odnose,
mila, odnose


Drugi post danas...A danas sam baš jako sretna. (Uh!)
Spavala sat i po vremena, obukla se dovoljno toplo da se smrznem poslijepodne. Kući kad sam pošla kiša lije iz neba i iz zemlje. Pokisla do gole kože, kao miš. Kad sam došla kući istuširam se fino i bilo mi prelijepo, eto... Obrazi vreli, atmosfera za spavati! :)
18.04.2017.

Uzalud sunce sja, kad mi u srcu padaju kiše. Nebo ne vidim od oblaka... Uzalud sunce sja, kad je oko mene samo noć. Ti bi mogla donijeti jutro, al nećeš doći...

"I ti su luda, stojiš tu kraj prozora, gledaš kišu kako pada i plačeš. Za kim? I zarad čega? Pusti pticu iz kaveza, ako odleti i ne vrati se, nije nikad ni bila tvoja. Vidi moje ptice. Dvadeset i pet godina zajedno i još se volimo. Svađamo se, imamo svoje uspone i padove, ali je sve skoro pa isto. I ne ide od mene, a može. A bilo je i kod mene onih za kojima sam patila i pokušavala da ih dobijem, ali nisu bili moji. Ali mi nije žao, jer sad vidiš šta je prava ljubav. Tako i ti.... Blesava si. Stojiš tu kraj prozora, gledaš kišu kako pada, i plačeš više nego nebo. Zarad čega, dijete moje? Zarad čega?"

18.04.2017.

Neće svanuti prije zore

"Dođe vrijeme tako kad pametan zašuti, a budala progovori...", čini mi se da je Ivo nešto na taj način, da ne kažem fazon, rekao.
Dođu isto tako vremena i kad sjediš na stolici umotan u deku u pola tri ujutro, gledaš svjetla grada (sela!) kroz noć što odjekuju jače od bilo kojeg zvuka, pa se prebaciš na razmišljanje o životu. Filozofiranje. Iza ponoći. Nema ništa ljepše, kunem se!
Sem toga, ko još spava naveče? Pih!

Sutra neće niko umjesto mene da ustane rano ujutro. Može se sa dva tri sata sna funkcionisati, nadam se.




Sjećaš li se da je bila Opća Opasnost kad si mi govorio nešto slično ovome što si večeras?
Znam da ih ne voliš, poslušaj bar jednom. Ne moraš slušati, ne voliš našu muziku. Ali pročitaj bar tekst. Probaj barem jednom da nađeš ono što želim da ti kažem....kroz poslanu pjesmu.
Krik. Ne čuješ ga? Nema veze....Drugi put. Laku noć.

A meni? Meni neće svanuti prije zore.

17.04.2017.

Tvoje arme...

Na tvom ramenu dušu ozdravim,
tugu u hiljadu boja obojim
na tvom ramenu i sebe ukorim,
sreću za nas oboje uhvatim.

Sa vjeđa ti snove o nama kradem,
hihoćem se blesavo i onda stanem...
jer pogledaš me milo, i obraz mi plane
oči mi drage i dobro znane.

Tu,
na tvom ramenu rane prebolim
na duši za tebe hiljadu vrata otvorim
sreću uhvatim, sebe ukorim
i nebo u hiljadu boja obojim

Kraj tebe postajem i sebi jasnija,
nismo istog soja,
al istog smo dezena i kroja
slatka tajno moja...

16.04.2017.

Nekad nema puno svrhe

Čitave dane provodim u pidžami. Mahom. Kad nisam u pidžami onda sam u radnom odijelu. Ekrem Jevrić mi je vazda bio idol. Savjet: na ulici ćete me prepoznati sa dvoje sunčane naočale na glavi.
Nego, prekjuče tako došla komšinica, tačnije očeva strina. I gleda mi u pidžamu. Al hajd što ja nosim pidžamu inače po kući, nego što sam tri Božija dana povraćala, blijeda sam toliko da sam se kao kameleon stopila sa onom bijelom bojom pidžame. Sjedam na kauč, polahko...Mama me pita hoću li šta, rekoh: "De molim te možeš li mi čaj napraviti".
Očeva strina će u tom trenutku: "Uh bome cura, sram te bilo"
Rekoh: "Što strina?"
Ona: "Mati da ti čaj pravi? Jel te stid? Trebaš bome i kahvu da nam napraviš, ti. I vidi te u pidžami hodaš, a podne prošlo"
Ustanem u tom trenutku i kažem mami: neka mama, ja ću, de sjedi ti. Kaže meni mama tiho: "De pusti je, idi sjedi"
I tad sam otrčala da povratim ko zna koji put taj dan. Kad sam se vratila, strina ušutila. Kaže: "Pa dobro nisam ja znala da si bolesna, šta ti je bilo?"
Rekoh: "Tebe treba da bude stid, ne mene.". Ustanem i odem.
Dosta mi je više tih poganjaština. Dovraga svi više, hajd malo se pobrinite za sebe, pometite ispred svog praga. I cijeli život svi šute, od oca, mame...Zato i jeste tako kako jeste. Dođu i razabiru šta ko i kako, da bi se moglo dalje nositi po mahali.

Nego... Danas mama nešto sjela da ušije...I ja  prvi put u životu sjednem za mašinu za šivenje... Napravila miiiiinijaturnu torbicu. Kažu: "može li šta stat u nju?" Može. Pola marke jedino.






Dodatak: Zanemarite moje muškobanjaste ruke :$

"Uvrijedio sam djevojčicu u tebi
Uvrijedio sam dječaka u sebi
Uvrijedio sam nas
"

16.04.2017.

Dobra nedjelja svima :)



Ponekad na mene utiču i promjene vremena, pa se par dana prije kiše osjetim tako tužno i usamljeno, depresivno mogu reći. I tako traje svedok i kiša pada. Osjetim kao da me nešto teško pritišće. Usljed svega toga počnem sumnjičavo da gledam na sve, i da mi je da pobjegnem. Da mi je da bježim...negdje... od nečega... od nekoga... od sebe... od svega što nosim sa sobom u mislima...

Ako mnogo pokazujem ljubav i osjećaje prema nekome, jel to dobro? Jel bolje biti bezosjećajan? Jel budeš prihvatljiviji nekome kao takav? Jel mu se više svidiš? Jel treba da budem romantična dušica? Smijem li....?

Korak iznad duge, tanka linija;
opet svoje misli govorim na glas...
Koliko li cu puta oterati strah?
Samo da si tu, i da ima nas!

...pravim te od svega sto mi neko da;
nek dobar vetar snove pogura...

Opet svoje misli pricam na sav glas:
ponekad o sreci, i da li ima nas?
Dve dane tvoje kupicu!
Bas sve reci sto se nikad ne cuju!
Sve dane sto nam dusu spajaju!
Toliko te volim... samo budi tu...

P.S Svima koji slave danas želim sretan Uskrs/ Vaskrs :) Da Vam naredna godina bude obasjana srećom, zadovoljstvom i ljubavlju :)


Stariji postovi